Advertisement
Serbian transcript
Drago mi je da postoji potpuna saglasnost
u vezi sa napredovanjem ka evropskim integracijama.
Mi imamo vrlo ambiciozne planove.
Mi smo vrlo ambiciozna zemlja, mi smo vrlo ambiciozna vlada!
Mi imamo posebnog ministra za evropske integracije u našoj vladi.
Mi menjamo lice naše zemlje da bismo postali član Evropske unije!
EU članstvo je naš cilj, naša vizija.
Mi želimo da budemo deo Evrope.
Želimo da budemo kolonija i otvorena zajednica.
Ko pri zdravoj pameti može da poželi da bude kolonija?
TEŽINA LANACA
Ja ne mislim da je moje rano detinjstvo u Jugoslaviji bilo tako loše
uvek sam dobijao mnogo poklona, porodica je bila bliska
i blisko društvo je činilo širu porodicu.
To je bila kultura u kojoj su ljudi bili upućeni jedni na druge
brinula ih je dobrobit ljudi oko njih. Toga u Americi, recimo, više nema
ljudi su otuđeni jedni od drugih. Samo rade, vraćaju se kući, a uveče gledaju televiziju.
I mi smo gledali televiziju, a čak smo imali i kameru
koju sam ja, kao klinac oduševljen filmom,
uvek pokušavao da držim u svojim rukama.
Ono što sam zapravo želeo bila je kamera koju je on držao.
Kada je moja mama uzela kameru da tata može da dođe
promenio sam priču.
Bio sam lukavo dete.
Lukav k’o lisica
jedan od likova mog omiljenog dečijeg programa: “Laku noć, deco.”
Ponekad bi moji roditelju promenili kanal na skupštinu
gde je bilo još više uspavanki.
I kako sam postajao prestar za te dečije priče
sve više sam se radovao letu, kao i svaki Jugosloven.
Jednomesečni odmor uz platu!
Kad sam ja poslednji put imao toliko odmora...
Mi, Jugosloveni smo to imali svake godine.
Ali, ja to nisam primećivao, bio sam previše mlad za vreme komunističke Jugoslavije.
Znam šta sada mislite.
Komunizam?
To je međunarodna kriminalna zavera!
Pa, tokom decenija pre 1980-tih
Jugoslavija je prosperirala sa godišnjim rastom BDP-a od 6,1 procenata.
Zadovoljavajući standard života, besplatno zdravstvo i obrazovanje
garantovano pravo na posao, pristupačni javni prevoz, stanovanje i komunalije
pismenost preko 90%, životni vek 72 godine.
Većina privrede je bila u društvenom vlasništvu, a ne u privatnom sektoru.
Jugoslavija je bila poseban slučaj
jer je uspostavila sopstveni oblik socijalističkog modela ekonomske aktivnosti
tj. mešavina privatnog preduzetništva i industrije
u držanvom vlasništvu sa radničkim kooperativama
Smatralo se uspešnom pričom socijalističkog tržišta
Jugoslavija je imala veću stopu rasta nego većina zemalja zapadne Evrope
razvijeni sistem sociajlne zaštite
to je bilo multietničko društvo
koje je živelo u harmoniji
i po mnogo čemu je Jugoslavija bila model razvoja.
Moglo bi se reći da postoji nešto zaista posebno u vezi sa ovom zemljom.
I zašto su ljudi prolili toliko krvi oko nje?
Ko je ovde kriv?
Pre nego što nastavim, da vidimo gde se nalazimo?
Jugoslavia se nalazila između Grčke, Italije, Rumunije
i bila je naseljena Srbima, Hrvatima, bosanskim Muslimanima, Slovencima i Makedoncima
koji su svi Sloveni; a tu su i Albanci, Mađari i druge manjine.
Nijihova zemlja je bila rezultat duge borbe za ujedinjenje
kako bi pokazali svetu šta mogu da postignu kad rade zajedno
bez obzira na to šta se desilo u prošlosti.
Kroz istoriju, ova ideja je bila trn u oku mnogih imperija i svetskih sila
Ideja je bila da južni Sloveni ne bi trebalo da ostanu slabi
podeljeni narodi koji međusobno ratuju ili postaju plen imperija
Srbi su izgubili slobodu pošto su ih Turci napali 1389. godine
na Kosovo polju.
Gubitak državnosti, koji je trajao nekoliko vekova,
za Srbe je proizveo snažno utemeljenje mita o Kosovu.
Novinari dođu u Srbiju i pitaju se: "Zašto ste vi Srbi toliko ludi da slavite izgubljenu bitku?
Kada govorite o Boju na Kosovu, uvek kažete kako je to bila velika bitka, ali ste je izgubili.
Da li ste vi možda mazohisti? Je l’ vam nešto fali?"
A ja kažem: ‘Da ste ikada čuli za Alamo? Da li se sećate Alama?
Da li ste čuli za Masadu ?
Gde su se Jevreji branili do smrti i na kraju izvršili samoubistvo
da ne bi pali u ruke neprijatelja?"
Zbog otpora prema Turcima, Srbi su proganjani i podvrgnuti užasnim mučenjima.
“Mi smo bili žrtve neverovatnih muka. Bili smo bičevani, linčovani, probadani.
Nabijali su nas na kolac. Da li znate šta to znači?
Zaoštren kolac je bio nabijan kroz vaš anus, guran kroz vaše telo tako da izađe kroz leđa
a da ne povredi vitalne organe. Bili su eksperti, osmanlijski eksperti su ovo radili.
Dakle, vi ste bili probodeni kao što je Hrist bio razapet na krstu da bi patio.
Bilo je načina da se ovo izbegne – prihvatanjem muslimanske vere!
I mnogi su to učinili jer nisu imali izbora.
Tako je deo slovenskog naroda prešao u Islam dok je drugi deo zadržao pravoslavnu veru.
S druge strane, državna religija Austrijskog carstva je bilo katoličanstvo
pod čiji uticaj je potpala hrvatska populacija.
Kada je Austrougarska protivzakonito anektirala Bosnu
i njeno veliko jugoslovensko stanovništvo 1908. godine
jugoslovenski san je bio ugroženiji nego ikad.
Međutim, grupa jugoslovenskih nacionalista, “Mlada Bosna”
koja je uključivala Srbe, Muslimane i Hrvate, odlučila je da što je mnogo, mnogo je.
Mlad čovek, možda ste čuli za njega, Gavrilo Princip
ubio je austrijskog prestolonaslednika Ferdinada u Sarajevu.
Kasnije je zabeleženo da je rekao:
“Ja sam jugoslovenski nacionalista koji teži ujedinjenju svih Jugoslovena,
mi se moramo da se oslobodimo od Austrougarske.”
Ubijanje njihovog prestolonaslednika je, doduše, razljutilo Austrijance
a sada su imali povod da napadnu poslednje slovensko uporište: Srbiju.
Ali to nije bio pravi razlog za napad. Austrijanci i Nemci su imali plan
da prošire svoju imperiju na istok. Rat je bio jedini način na koji su to mogli da postignu.
Na početku Prvog svetskog rata, grupa jugoslovenskih političara
izbegla je iz Austrougarske i formirala Jugoslovenski odbor u Londonu
da bi prikupila novac za ostvarenje jugoslovenske ideje.
Pred kraj rata, Odbor se susreo sa srpskom vladom na Krfu
i proglasili su da su Srbi, Hrvati i Slovenci “isti, po krvi, po jeziku
po osećanju svog jedinstva, po celovitosti teritorije na kojoj zajedno žive
po zajedničkim životnim interesima svog nacionalnog opstanka
i svestranog razvitka moralnog i materijalnog života”.
Bilo je to ono čega su se Austrougarska i Turska plašile.
Stari svetski poredak je nestao – Jugosloveni su najzad dobili svoju zemlju!
Kraljevina Jugoslavija je nažalost kratko trajala, zato što se spremao novi rat
do sada neviđenih razmera. U nadi da će sačuvati Jugoslaviju od rata
jugoslovenski princ Pavle je potpisao Trojni pakt sa Nemačkom 1941. godine
Ali to se Britancima nije svidelo, pa su podržali vojni udar u Beogradu
kao i narodnu pobunu protiv pakta. Britanci su sad bili srećni, ali ne i Hitler.
On je, zapravo, bio toliko besan da je želeo da zbriše Jugoslaviju sa mape!
Jugoslavija je napadnuta sa svih strana.
Jugoslavija je tada podeljena na 12 delova, od kojih su neki pripali fašističkoj Mađarskoj
neki fašističkoj Italiji. Makedonija je pripala Bugarima i Albancima
a Srbija je okupirana od strane Vermahta i njom su vladali Nemci.
Hrvatska i Bosna su ujedinjene u hrvatsku fašističku državu
pod vladavinom ustaškog režima. - To se zvalo Nezavisna država Hrvatska.
Ideja iz 1941. godine je bila da Hrvatska bude neka vrsta kondominijuma
za nemačku silu na Balkanu.
Hrvatski fašisti su bili brzi u uništavanju svih nehrvatskih elemenata u državi.
Da li znate šta je to značilo? Sezona lova na Srbe je počela!
Da, Hitlerova šema istrebljivanja je primenjena i ovde
te su stotine hiljada Srba, ali i Jevreja i Roma ubijeni
većina u četvrtom po veličini koncentracionom logoru u Evropi – Jasenovcu.
Sveukupno je ubijeno 600.000 ljudi u Jasenovcu.
Hrvatski fašistički režim, ustaški režim, imao je jednu karakteristiku
koja je bila posebna; a stvar je u tome da je u pitanju bio klerofašistički režim.
Katoličko sveštenstvo je bilo deo političke diktature.
Oni su bili u vrhu vlade, a bili su takođe u vojsci i koncentracionim logorima.
Bili su u Jasenovcu. Neki od direktora logora bili su sveštenici.
U poređenju sa hrvatskom inkvizicijom za vreme Drugog svetskog rata
španska inkvizicija je izgledala kao dečija igra.
Papa Pije je podržao ovaj fašistički režim; vrhovi Vatikana su znali šta se tamo događa
Na drugoj strani, monarhisti, verni kruni, zvani Četnici, odlučili su da reaguju.
Četnici su bili pokret otpora, koji, iako su sebe proglasili
Jugoslovenskom vojskom u otadžbini, bili su sastavljeni isključivo od Srba.
Međutim, posle krvave nemačke odmazde u Srbiji na jesen 1941. godine
Četnici su smatrali da je nastavak oružanog otpora po svaku cenu
u situaciji kad su Nemci za jednog svog mrtvog vojnika ubijali 100 Srba
bio ravan porazu i samouništenju.
Zapad nije mario za ovo, oni su samo želeli mrtve Nemce
Tako je sva pomoć Četnicima preusmerena na borce
koji su uspeli da neutrališu sve ostale grupe. Jugoslovenski Partizani!
Koministe, sačinjene od članova svih nacionalnosti
je predvodio čovek koji se zvao Tito. 1943. godine, Tito je proglasio novu Jugoslaviju
koja je oslobođena dve godine kasnije. Tito, ako ništa drugo
bio je briljantan u političkim igrama sa velikim silama, što je bilo presudno
da Jugoslavija izvuče korist za sabe i bude nezavisna.
Važno je reći da Tito nije bio samo vođa, on je bio brend
poštovan u celom svetu.
Bio je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih. A zašto su oni bili važni?
Oni su bili tampon-zona između velikih sila koja je ovima omogućavala
da govore o stvarima o kojima se inače nije moglo otvoreno razgovarati.
"Tito se nada da će nastaviti da hoda duž obe strane ulice – istočne i zapadne."
Titova čvrsta ruka očuvala je zemlju u jedinstvu.
Kada je on umro 4. maja 1980., mnogi u Jugoslaviji su plakali…
možda ne toliko za njim koliko zbog same Jugoslavije.
Njegova sahrana je bila najveća sahrana jednog državnika u istoriji.
Onda su stvari počele da idu nizbrdo kada je Jugoslavia zapala u dugove
kod inostranih poverioca ubrzo posle Titove smrti.
1984., dok su oči sveta bile uprte u Sarajevo gde su se održavale
Zimske olimpijske igre, Reganova administracija je u tajnom dokumentu
specifično ciljala jugoslovensku ekonomiju. Direktiva nacionalne bezbednosti br. 133
proklamovala je da će “politika SAD promovisati trend
ka jugoslovenskoj slobodnoj tržišnoj ekonomiji.”
I to je bilo u skladu sa predhodnom politikom koja je svim snagama nastojala
da izdejstvuje tihu revoluciju da bi zbacila kominističku vladu.
To izaziva niz drugih inicijativa, od kojih većina nije objavljena.
Direktiva jednostavno podrazumeva da ono što bi Sjedinjene države želele da postignu
je da Jugoslavija odustane od sociajlističke ekonomije
i postane ekonomija slobodnog tržista po ugledu na zapad.
Dok je Sovjetski sistem bio na izdisaju, 1988., Vašington nije gubio vreme
i slao je savetnike u Jugoslaviju iz neprofitne organizacije pompeznog imena
Nacionalna zadužbina za demokratiju, ili NED
Dobro jutro i dobrodošli. Lepo je biti sa vama ovde
da proslavimo osnivanje programa sa vizijom i plemenitim ciljem
NED je odraz američke vere u demokratske ideale i institucije
Međutim, Alen Vajnstin, koji je učestvovao u stvaranju ove organizacije
rekao je Vašington postu 1991. da “mnogo toga što mi radimo danas
CIA je radila tajno pre 25 godina", tj. NED je, ustvari, bila satelit CIA-e.
Umesto da CIA iza kulisa pokušava da tajno manipuliše državne procese
tako što bi davala pare ovamo i instrukcije onamo
Oni su dobili polugu sa strane, od te organizacije NED.
Tako je NED počeo da sa izdašnim podmićivanjem u svakom kutku Jugoslavije
finansirajući opozicione grupe, potkupljujući mlade, gladne novinare
pune snova o novom životu, i dajući novac opozicionim sindikatima
pro-MMF ekonomistima i organizacijama za ljudska prava.
Nacionalna zadužbina je takođe kontrolisala i finansirala
Centar za međunarodno privatno preduzetništvo koji je dalje finansirao G-17.
Ko su bili G-17?
Oni su bili nevladina organizacija sastavljena od 17 ekonomista
promotera slobodnog tržista, od kojih su tri vodeća člana
bili članovi Međunarodnog monetarnog fonda i Svetske banke.
Koordinator G-17, profesor Veselin Vukotić, usko je sarađivao
sa Svetskom bankom, i kao Ministar za privatizaciju u vladi premijera Ante Markovića
bio je odgovoran za bankrotni program koji je pod vođstvom Svetske banke
doveo jugoslovensku ekonomiju do kolapsa u periodu od 1989. do 1990.
Ostali članovi G-17 rade kao konsultanti za Svetsku banku
banku i prisustvuju njihovim sastancima. 2002. godine su formirali političku stranku u Srbiji
i od tada, iako su na svim izborima dobijali između 7% i 11% glasova
G-17 je kontrolisala ministarstva finansija i ekonomije u Srbiji.
Ovo nije samo grupa ekonomista. To je mreža.
MMF i Svetska banka koriste ovu mrežu da Jugoslaviji nametnu svoju politiku.
I kako to oni čine?
Prvo, oni zahtevaju da vlada odustane od svih društvenih programa
subvencionisana hrana ili stanovanje, besplatan prevoz i zdravstvo.
Znate i sami… one stvari koje vam u suštini nisu potrebne. Napolje kroz prozor.
Smanjite potrošnju javnog sektora, smanjite plate, smanjite zaposlenost
napustite radničko samoupravljanje, drugim rečima
tražite da vaši ljudi rade više za manje pare.
Drugo, ekonomskom manipulacijom i novim zakonima prisile preduzeća
društvena i privatna – da bankrotiraju.
Svetska banka opisuje ovaj postupak kao mehanizam “okidača.”
To je njihov termin. Oni kažu da mi treba da izazovemo bankrot jugoslovenske industrije.
Onda ova preduzeća preuzme mali broj specijalizovanih preduzetnika
i ostale moćne inostrane ekonomske interesne grupe. Oni pokupuju ta preduzeća budzašto.
Poverioci su jednostavno mogli da preuzmu ova preduzeća u roku od 45 dana
i preduzeće je ili moralo da bude likvidirano ili privatizvano.
Ovo se zove Privatizacija kroz likvidaciju. Evidencija Svetske banke potvrđuje
da pod direktivom Vukotića, od januara 1989. do septembra 1990. godine
preko 1100 industijskih firmi je uništeno.
Životni standard je opao za 18% između januara i oktobra 1990. godine.
Taj pad je povećao nezaposlenost na 20%, te produbio tenziju među republikama.
Osiromašena je populacija kroz ove sveobuhvatne mere reformi MMF-a
zbog čega je došlo do porasta društvenih i etničkih tenzija.
Tako ste dobili nezadovoljstvo svakoga na svakom koraku
i svi su tražili krivca.
U očaju, predsednik vlade, Marković, posetio je Vašington
gde se sastao sa predsednikom Bušom. Marković je rekao da su rastuće tenzije među narodima
posledica drakonskih ekonomskih mera i privatizacije
te je zatražio milijardu dolara pomoći, i dodao: ako pomoć ne stigne, biće problema.
A svi znamo da Amerikanci nisu želeli nikakve probleme.
Novembra 1990. godine, predsednik Džordž Buš je otišao u Kongres
gde je izvršio pritisak da se izglasa Zakon o stranim izdvajanjima
koji je zahtevao da sva pomoć Jugoslaviji bude obustavljena.
Ovaj zakon je takođe naveo da, ako neka od republika Jugoslavije
želi dalju pomoć od Amerike, mora da se otcepi i proglasi nezavisnost.
Razumete? Ovo nije teorija zavere, nije moja spekulacija
nije moja analiza, to je državni zakon. Državni zakon!
On je zahtevao da procedura izbora i rezultati u svakoj od republika
budu priznati od strane vlade Sjedinjenih država.
Zahtevano je da republike ne održe nacionalne izbore
već da se izbori održe samo u pojedinačnim republikama.
Naravno, pomoć bi išla pojedinačnim republikama. I kad je pomoć data
ona je data grupama koje je američka administracija smatrala “demokratskim”
tj malim desničarskim, ultranacionalističkim i čak fašističkim strankama.
Raspad Jugoslavije nije bila posledica postojećih unutrašnjih podela.
Te unutrašnje podele su bile povećane zbog spoljne intervencije.
Do 1991., inflacija je dospela do 200% i jugoslovenska vlada
nije bila u stanju da otplaćuje ogromne kamate na inostrane kredite
niti da organizuje kupovinu repromaterijala za industrijsku proizvodnju.
Poverenje je uništeno i optužbe su pljuštale sa svih strana.
Saradnja između republika i centralne vlade u Beogradu je nestala.
Republike nisu dobijale novac od federalne vlade,
niti su republike slale poreski novac, tako da se cela fiskalna struktura raspala
i republike su ostavljene da se same snalaze i tako je nastao novi oblik nacionalizma.
Kao što su Amerikanci zahtevali, višepartijski izbori su sprovedeni
i ekonomija je bila u centru političke debate, te su nacionalističke i separatističke koalicije
pobedile komuniste u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji.
A u republikama koje su radile jedna drugoj o glavi
i ekonomija i nacija su se zajedno našle na pogubnoj nizbrdici.
Naravno, lokalni političari su radili na tome da smire ljude.
Narodu je bio potreban heroj da ih spasi, neko ko bi nosio njihove interese u srcu
Umesto toga, oni su dobili ove likove.
1991., održani su izbori u jugoslovenskoj republici Bosni
Alija Izetbegović, koji je sarađivao sa nacistima u 2. svetskom ratu
bio je kandidat koji je imao islamsku viziju za pretežno hrišćansku Bosnu
kao što je popagirao u svojoj malenoj knjizi gde je napisao:
“Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih institucija.”
Alija je na izborima izgubio od umerenog muslimanskog lidera Fikreta Abdića.
Ipak, neuspeh nije zaustavio našeg Aliju, pa je napravio sporazum sa Fikretom
tako da Alija bude predsednik, a da za godinu dana napusti tu funkciju.
Međutim, brže nego što može da se izgovari “Islamska deklaracija”
Alija je uspeo da se njegova funkcija produži zbog krize
pošto ne možete imati borbu oko vlasti u tako tragičnim vremenima.
U stvari, Alija je imao veliku šansu da spreči rat, kada je potpisao Lisabonski sporazum
1992. godine, na osnovu kojeg bi Bosna bila konfederacija tri regiona.
Aliji se ovo nije svidelo, on je želeo svu vlast za sebe.
Na njegovu sreću, ni Amerikancima se nije dopala ova mirovna ideja.
Tako je američki ambasador u Jugoslaviji, Voren Cimerman, stupio na scenu.
Moj kabinet je bio na tom sastanku sa Cimermanom i Izetbegovićem.
Izetbegović se upravo vratio iz Lisabona, i Cimerman mu kaže:
Vi biste mogli da dobijete mnogo više od američkog priznanja ako samo malo pričekate.
Ljudi iz mog kabineta su mi rekli da je u tom trenutku Alija bio vrlo iznenađen.
“Ako ti se ne sviđa sporazum, zašto potpisati?”
Alija je poslušao američki savet i povukao svoj potpis
učvrstio je svoju vlast i Amerikanci su to priznali.
Još jedan lik koji je baš voleo svoju moć, bio je čuveni Slobodan Milošević.
Sloba, kako ga je zvao narod, znao je kako da koristi taj narod i dobije ono što želi.
Uz malo sreće i pomoći svog bliskog prijatelja Ivana, predsednika Srbije
Sloba je poslat na Kosovo 1987. gde su se Srbi osećali ugroženim zbog Albanaca.
U toku jednog sukoba sa policijom, jedan Srbin je pitao Slobu zašto ih policija bije.
Sloba je tada s pravom odgovorio.
Tako je postao zvezda preko noći, zaštitnik svih Srba!
Međutim, slučaj sa policijom je bio samo lokalnog karaktera
Ovom liku je bila potrebna veća scena. Pošto je bio jako zahvalan svom prijatelju Ivanu
maknuo ga je s mesta predsednika. Deset godina kasnije ga je i ubio.
Možda mislite da se Sloba, nakon što je postao novi predsednik, smirio.
Ali ne, on je i dalje žudeo za većom scenom, i gle' sreće
veliki jubilej se približavao.
Srbi su proslavljali 600 godina od bitke na Kosovu, srž njihove istorije i kulture
vijorile su se zastave, srpske, jugoslovenske, američke
pa i kanadske, pevale su se patriotske pesme... Sloba se popeo na scenu da bi održao govor
kojeg je Zapad opisao kao nacionalistički poziv na rat, i raspalio mase.
Dobro, možda i nije bio tako zapaljiv govor ali bar su operski pevači
posle govora bili prilično kul.
Međutim, ako mislite da je ovaj lik imao velike ambicije
šta onda reći o liku kojeg su upoređivali sa Isusom Hristom?
Majko mila. Spasilac hrvatskog naroda, Franjo Tuđman.
Opušteno. Franjo je pošteno pobedio na izborima, ali ljudi oko njega nisu baš bili vešti
u prikrivanju onog što će se kasnije desiti.
Čak mu ni ovi ne veruju.
Franjina vlada se hitro naoružala nelegalnim putem.
Jel’? A šta je s ovim?
Izgledalo je kao da je rat bio jedina opcija. Ipak, velik broj građana
je jednostavno rekao "NE".
"Mi samo kažemo da date šansu miru !”
…
u vezi sa napredovanjem ka evropskim integracijama.
Mi imamo vrlo ambiciozne planove.
Mi smo vrlo ambiciozna zemlja, mi smo vrlo ambiciozna vlada!
Mi imamo posebnog ministra za evropske integracije u našoj vladi.
Mi menjamo lice naše zemlje da bismo postali član Evropske unije!
EU članstvo je naš cilj, naša vizija.
Mi želimo da budemo deo Evrope.
Želimo da budemo kolonija i otvorena zajednica.
Ko pri zdravoj pameti može da poželi da bude kolonija?
TEŽINA LANACA
Ja ne mislim da je moje rano detinjstvo u Jugoslaviji bilo tako loše
uvek sam dobijao mnogo poklona, porodica je bila bliska
i blisko društvo je činilo širu porodicu.
To je bila kultura u kojoj su ljudi bili upućeni jedni na druge
brinula ih je dobrobit ljudi oko njih. Toga u Americi, recimo, više nema
ljudi su otuđeni jedni od drugih. Samo rade, vraćaju se kući, a uveče gledaju televiziju.
I mi smo gledali televiziju, a čak smo imali i kameru
koju sam ja, kao klinac oduševljen filmom,
uvek pokušavao da držim u svojim rukama.
Ono što sam zapravo želeo bila je kamera koju je on držao.
Kada je moja mama uzela kameru da tata može da dođe
promenio sam priču.
Bio sam lukavo dete.
Lukav k’o lisica
jedan od likova mog omiljenog dečijeg programa: “Laku noć, deco.”
Ponekad bi moji roditelju promenili kanal na skupštinu
gde je bilo još više uspavanki.
I kako sam postajao prestar za te dečije priče
sve više sam se radovao letu, kao i svaki Jugosloven.
Jednomesečni odmor uz platu!
Kad sam ja poslednji put imao toliko odmora...
Mi, Jugosloveni smo to imali svake godine.
Ali, ja to nisam primećivao, bio sam previše mlad za vreme komunističke Jugoslavije.
Znam šta sada mislite.
Komunizam?
To je međunarodna kriminalna zavera!
Pa, tokom decenija pre 1980-tih
Jugoslavija je prosperirala sa godišnjim rastom BDP-a od 6,1 procenata.
Zadovoljavajući standard života, besplatno zdravstvo i obrazovanje
garantovano pravo na posao, pristupačni javni prevoz, stanovanje i komunalije
pismenost preko 90%, životni vek 72 godine.
Većina privrede je bila u društvenom vlasništvu, a ne u privatnom sektoru.
Jugoslavija je bila poseban slučaj
jer je uspostavila sopstveni oblik socijalističkog modela ekonomske aktivnosti
tj. mešavina privatnog preduzetništva i industrije
u držanvom vlasništvu sa radničkim kooperativama
Smatralo se uspešnom pričom socijalističkog tržišta
Jugoslavija je imala veću stopu rasta nego većina zemalja zapadne Evrope
razvijeni sistem sociajlne zaštite
to je bilo multietničko društvo
koje je živelo u harmoniji
i po mnogo čemu je Jugoslavija bila model razvoja.
Moglo bi se reći da postoji nešto zaista posebno u vezi sa ovom zemljom.
I zašto su ljudi prolili toliko krvi oko nje?
Ko je ovde kriv?
Pre nego što nastavim, da vidimo gde se nalazimo?
Jugoslavia se nalazila između Grčke, Italije, Rumunije
i bila je naseljena Srbima, Hrvatima, bosanskim Muslimanima, Slovencima i Makedoncima
koji su svi Sloveni; a tu su i Albanci, Mađari i druge manjine.
Nijihova zemlja je bila rezultat duge borbe za ujedinjenje
kako bi pokazali svetu šta mogu da postignu kad rade zajedno
bez obzira na to šta se desilo u prošlosti.
Kroz istoriju, ova ideja je bila trn u oku mnogih imperija i svetskih sila
Ideja je bila da južni Sloveni ne bi trebalo da ostanu slabi
podeljeni narodi koji međusobno ratuju ili postaju plen imperija
Srbi su izgubili slobodu pošto su ih Turci napali 1389. godine
na Kosovo polju.
Gubitak državnosti, koji je trajao nekoliko vekova,
za Srbe je proizveo snažno utemeljenje mita o Kosovu.
Novinari dođu u Srbiju i pitaju se: "Zašto ste vi Srbi toliko ludi da slavite izgubljenu bitku?
Kada govorite o Boju na Kosovu, uvek kažete kako je to bila velika bitka, ali ste je izgubili.
Da li ste vi možda mazohisti? Je l’ vam nešto fali?"
A ja kažem: ‘Da ste ikada čuli za Alamo? Da li se sećate Alama?
Da li ste čuli za Masadu ?
Gde su se Jevreji branili do smrti i na kraju izvršili samoubistvo
da ne bi pali u ruke neprijatelja?"
Zbog otpora prema Turcima, Srbi su proganjani i podvrgnuti užasnim mučenjima.
“Mi smo bili žrtve neverovatnih muka. Bili smo bičevani, linčovani, probadani.
Nabijali su nas na kolac. Da li znate šta to znači?
Zaoštren kolac je bio nabijan kroz vaš anus, guran kroz vaše telo tako da izađe kroz leđa
a da ne povredi vitalne organe. Bili su eksperti, osmanlijski eksperti su ovo radili.
Dakle, vi ste bili probodeni kao što je Hrist bio razapet na krstu da bi patio.
Bilo je načina da se ovo izbegne – prihvatanjem muslimanske vere!
I mnogi su to učinili jer nisu imali izbora.
Tako je deo slovenskog naroda prešao u Islam dok je drugi deo zadržao pravoslavnu veru.
S druge strane, državna religija Austrijskog carstva je bilo katoličanstvo
pod čiji uticaj je potpala hrvatska populacija.
Kada je Austrougarska protivzakonito anektirala Bosnu
i njeno veliko jugoslovensko stanovništvo 1908. godine
jugoslovenski san je bio ugroženiji nego ikad.
Međutim, grupa jugoslovenskih nacionalista, “Mlada Bosna”
koja je uključivala Srbe, Muslimane i Hrvate, odlučila je da što je mnogo, mnogo je.
Mlad čovek, možda ste čuli za njega, Gavrilo Princip
ubio je austrijskog prestolonaslednika Ferdinada u Sarajevu.
Kasnije je zabeleženo da je rekao:
“Ja sam jugoslovenski nacionalista koji teži ujedinjenju svih Jugoslovena,
mi se moramo da se oslobodimo od Austrougarske.”
Ubijanje njihovog prestolonaslednika je, doduše, razljutilo Austrijance
a sada su imali povod da napadnu poslednje slovensko uporište: Srbiju.
Ali to nije bio pravi razlog za napad. Austrijanci i Nemci su imali plan
da prošire svoju imperiju na istok. Rat je bio jedini način na koji su to mogli da postignu.
Na početku Prvog svetskog rata, grupa jugoslovenskih političara
izbegla je iz Austrougarske i formirala Jugoslovenski odbor u Londonu
da bi prikupila novac za ostvarenje jugoslovenske ideje.
Pred kraj rata, Odbor se susreo sa srpskom vladom na Krfu
i proglasili su da su Srbi, Hrvati i Slovenci “isti, po krvi, po jeziku
po osećanju svog jedinstva, po celovitosti teritorije na kojoj zajedno žive
po zajedničkim životnim interesima svog nacionalnog opstanka
i svestranog razvitka moralnog i materijalnog života”.
Bilo je to ono čega su se Austrougarska i Turska plašile.
Stari svetski poredak je nestao – Jugosloveni su najzad dobili svoju zemlju!
Kraljevina Jugoslavija je nažalost kratko trajala, zato što se spremao novi rat
do sada neviđenih razmera. U nadi da će sačuvati Jugoslaviju od rata
jugoslovenski princ Pavle je potpisao Trojni pakt sa Nemačkom 1941. godine
Ali to se Britancima nije svidelo, pa su podržali vojni udar u Beogradu
kao i narodnu pobunu protiv pakta. Britanci su sad bili srećni, ali ne i Hitler.
On je, zapravo, bio toliko besan da je želeo da zbriše Jugoslaviju sa mape!
Jugoslavija je napadnuta sa svih strana.
Jugoslavija je tada podeljena na 12 delova, od kojih su neki pripali fašističkoj Mađarskoj
neki fašističkoj Italiji. Makedonija je pripala Bugarima i Albancima
a Srbija je okupirana od strane Vermahta i njom su vladali Nemci.
Hrvatska i Bosna su ujedinjene u hrvatsku fašističku državu
pod vladavinom ustaškog režima. - To se zvalo Nezavisna država Hrvatska.
Ideja iz 1941. godine je bila da Hrvatska bude neka vrsta kondominijuma
za nemačku silu na Balkanu.
Hrvatski fašisti su bili brzi u uništavanju svih nehrvatskih elemenata u državi.
Da li znate šta je to značilo? Sezona lova na Srbe je počela!
Da, Hitlerova šema istrebljivanja je primenjena i ovde
te su stotine hiljada Srba, ali i Jevreja i Roma ubijeni
većina u četvrtom po veličini koncentracionom logoru u Evropi – Jasenovcu.
Sveukupno je ubijeno 600.000 ljudi u Jasenovcu.
Hrvatski fašistički režim, ustaški režim, imao je jednu karakteristiku
koja je bila posebna; a stvar je u tome da je u pitanju bio klerofašistički režim.
Katoličko sveštenstvo je bilo deo političke diktature.
Oni su bili u vrhu vlade, a bili su takođe u vojsci i koncentracionim logorima.
Bili su u Jasenovcu. Neki od direktora logora bili su sveštenici.
U poređenju sa hrvatskom inkvizicijom za vreme Drugog svetskog rata
španska inkvizicija je izgledala kao dečija igra.
Papa Pije je podržao ovaj fašistički režim; vrhovi Vatikana su znali šta se tamo događa
Na drugoj strani, monarhisti, verni kruni, zvani Četnici, odlučili su da reaguju.
Četnici su bili pokret otpora, koji, iako su sebe proglasili
Jugoslovenskom vojskom u otadžbini, bili su sastavljeni isključivo od Srba.
Međutim, posle krvave nemačke odmazde u Srbiji na jesen 1941. godine
Četnici su smatrali da je nastavak oružanog otpora po svaku cenu
u situaciji kad su Nemci za jednog svog mrtvog vojnika ubijali 100 Srba
bio ravan porazu i samouništenju.
Zapad nije mario za ovo, oni su samo želeli mrtve Nemce
Tako je sva pomoć Četnicima preusmerena na borce
koji su uspeli da neutrališu sve ostale grupe. Jugoslovenski Partizani!
Koministe, sačinjene od članova svih nacionalnosti
je predvodio čovek koji se zvao Tito. 1943. godine, Tito je proglasio novu Jugoslaviju
koja je oslobođena dve godine kasnije. Tito, ako ništa drugo
bio je briljantan u političkim igrama sa velikim silama, što je bilo presudno
da Jugoslavija izvuče korist za sabe i bude nezavisna.
Važno je reći da Tito nije bio samo vođa, on je bio brend
poštovan u celom svetu.
Bio je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih. A zašto su oni bili važni?
Oni su bili tampon-zona između velikih sila koja je ovima omogućavala
da govore o stvarima o kojima se inače nije moglo otvoreno razgovarati.
"Tito se nada da će nastaviti da hoda duž obe strane ulice – istočne i zapadne."
Titova čvrsta ruka očuvala je zemlju u jedinstvu.
Kada je on umro 4. maja 1980., mnogi u Jugoslaviji su plakali…
možda ne toliko za njim koliko zbog same Jugoslavije.
Njegova sahrana je bila najveća sahrana jednog državnika u istoriji.
Onda su stvari počele da idu nizbrdo kada je Jugoslavia zapala u dugove
kod inostranih poverioca ubrzo posle Titove smrti.
1984., dok su oči sveta bile uprte u Sarajevo gde su se održavale
Zimske olimpijske igre, Reganova administracija je u tajnom dokumentu
specifično ciljala jugoslovensku ekonomiju. Direktiva nacionalne bezbednosti br. 133
proklamovala je da će “politika SAD promovisati trend
ka jugoslovenskoj slobodnoj tržišnoj ekonomiji.”
I to je bilo u skladu sa predhodnom politikom koja je svim snagama nastojala
da izdejstvuje tihu revoluciju da bi zbacila kominističku vladu.
To izaziva niz drugih inicijativa, od kojih većina nije objavljena.
Direktiva jednostavno podrazumeva da ono što bi Sjedinjene države želele da postignu
je da Jugoslavija odustane od sociajlističke ekonomije
i postane ekonomija slobodnog tržista po ugledu na zapad.
Dok je Sovjetski sistem bio na izdisaju, 1988., Vašington nije gubio vreme
i slao je savetnike u Jugoslaviju iz neprofitne organizacije pompeznog imena
Nacionalna zadužbina za demokratiju, ili NED
Dobro jutro i dobrodošli. Lepo je biti sa vama ovde
da proslavimo osnivanje programa sa vizijom i plemenitim ciljem
NED je odraz američke vere u demokratske ideale i institucije
Međutim, Alen Vajnstin, koji je učestvovao u stvaranju ove organizacije
rekao je Vašington postu 1991. da “mnogo toga što mi radimo danas
CIA je radila tajno pre 25 godina", tj. NED je, ustvari, bila satelit CIA-e.
Umesto da CIA iza kulisa pokušava da tajno manipuliše državne procese
tako što bi davala pare ovamo i instrukcije onamo
Oni su dobili polugu sa strane, od te organizacije NED.
Tako je NED počeo da sa izdašnim podmićivanjem u svakom kutku Jugoslavije
finansirajući opozicione grupe, potkupljujući mlade, gladne novinare
pune snova o novom životu, i dajući novac opozicionim sindikatima
pro-MMF ekonomistima i organizacijama za ljudska prava.
Nacionalna zadužbina je takođe kontrolisala i finansirala
Centar za međunarodno privatno preduzetništvo koji je dalje finansirao G-17.
Ko su bili G-17?
Oni su bili nevladina organizacija sastavljena od 17 ekonomista
promotera slobodnog tržista, od kojih su tri vodeća člana
bili članovi Međunarodnog monetarnog fonda i Svetske banke.
Koordinator G-17, profesor Veselin Vukotić, usko je sarađivao
sa Svetskom bankom, i kao Ministar za privatizaciju u vladi premijera Ante Markovića
bio je odgovoran za bankrotni program koji je pod vođstvom Svetske banke
doveo jugoslovensku ekonomiju do kolapsa u periodu od 1989. do 1990.
Ostali članovi G-17 rade kao konsultanti za Svetsku banku
banku i prisustvuju njihovim sastancima. 2002. godine su formirali političku stranku u Srbiji
i od tada, iako su na svim izborima dobijali između 7% i 11% glasova
G-17 je kontrolisala ministarstva finansija i ekonomije u Srbiji.
Ovo nije samo grupa ekonomista. To je mreža.
MMF i Svetska banka koriste ovu mrežu da Jugoslaviji nametnu svoju politiku.
I kako to oni čine?
Prvo, oni zahtevaju da vlada odustane od svih društvenih programa
subvencionisana hrana ili stanovanje, besplatan prevoz i zdravstvo.
Znate i sami… one stvari koje vam u suštini nisu potrebne. Napolje kroz prozor.
Smanjite potrošnju javnog sektora, smanjite plate, smanjite zaposlenost
napustite radničko samoupravljanje, drugim rečima
tražite da vaši ljudi rade više za manje pare.
Drugo, ekonomskom manipulacijom i novim zakonima prisile preduzeća
društvena i privatna – da bankrotiraju.
Svetska banka opisuje ovaj postupak kao mehanizam “okidača.”
To je njihov termin. Oni kažu da mi treba da izazovemo bankrot jugoslovenske industrije.
Onda ova preduzeća preuzme mali broj specijalizovanih preduzetnika
i ostale moćne inostrane ekonomske interesne grupe. Oni pokupuju ta preduzeća budzašto.
Poverioci su jednostavno mogli da preuzmu ova preduzeća u roku od 45 dana
i preduzeće je ili moralo da bude likvidirano ili privatizvano.
Ovo se zove Privatizacija kroz likvidaciju. Evidencija Svetske banke potvrđuje
da pod direktivom Vukotića, od januara 1989. do septembra 1990. godine
preko 1100 industijskih firmi je uništeno.
Životni standard je opao za 18% između januara i oktobra 1990. godine.
Taj pad je povećao nezaposlenost na 20%, te produbio tenziju među republikama.
Osiromašena je populacija kroz ove sveobuhvatne mere reformi MMF-a
zbog čega je došlo do porasta društvenih i etničkih tenzija.
Tako ste dobili nezadovoljstvo svakoga na svakom koraku
i svi su tražili krivca.
U očaju, predsednik vlade, Marković, posetio je Vašington
gde se sastao sa predsednikom Bušom. Marković je rekao da su rastuće tenzije među narodima
posledica drakonskih ekonomskih mera i privatizacije
te je zatražio milijardu dolara pomoći, i dodao: ako pomoć ne stigne, biće problema.
A svi znamo da Amerikanci nisu želeli nikakve probleme.
Novembra 1990. godine, predsednik Džordž Buš je otišao u Kongres
gde je izvršio pritisak da se izglasa Zakon o stranim izdvajanjima
koji je zahtevao da sva pomoć Jugoslaviji bude obustavljena.
Ovaj zakon je takođe naveo da, ako neka od republika Jugoslavije
želi dalju pomoć od Amerike, mora da se otcepi i proglasi nezavisnost.
Razumete? Ovo nije teorija zavere, nije moja spekulacija
nije moja analiza, to je državni zakon. Državni zakon!
On je zahtevao da procedura izbora i rezultati u svakoj od republika
budu priznati od strane vlade Sjedinjenih država.
Zahtevano je da republike ne održe nacionalne izbore
već da se izbori održe samo u pojedinačnim republikama.
Naravno, pomoć bi išla pojedinačnim republikama. I kad je pomoć data
ona je data grupama koje je američka administracija smatrala “demokratskim”
tj malim desničarskim, ultranacionalističkim i čak fašističkim strankama.
Raspad Jugoslavije nije bila posledica postojećih unutrašnjih podela.
Te unutrašnje podele su bile povećane zbog spoljne intervencije.
Do 1991., inflacija je dospela do 200% i jugoslovenska vlada
nije bila u stanju da otplaćuje ogromne kamate na inostrane kredite
niti da organizuje kupovinu repromaterijala za industrijsku proizvodnju.
Poverenje je uništeno i optužbe su pljuštale sa svih strana.
Saradnja između republika i centralne vlade u Beogradu je nestala.
Republike nisu dobijale novac od federalne vlade,
niti su republike slale poreski novac, tako da se cela fiskalna struktura raspala
i republike su ostavljene da se same snalaze i tako je nastao novi oblik nacionalizma.
Kao što su Amerikanci zahtevali, višepartijski izbori su sprovedeni
i ekonomija je bila u centru političke debate, te su nacionalističke i separatističke koalicije
pobedile komuniste u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji.
A u republikama koje su radile jedna drugoj o glavi
i ekonomija i nacija su se zajedno našle na pogubnoj nizbrdici.
Naravno, lokalni političari su radili na tome da smire ljude.
Narodu je bio potreban heroj da ih spasi, neko ko bi nosio njihove interese u srcu
Umesto toga, oni su dobili ove likove.
1991., održani su izbori u jugoslovenskoj republici Bosni
Alija Izetbegović, koji je sarađivao sa nacistima u 2. svetskom ratu
bio je kandidat koji je imao islamsku viziju za pretežno hrišćansku Bosnu
kao što je popagirao u svojoj malenoj knjizi gde je napisao:
“Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih institucija.”
Alija je na izborima izgubio od umerenog muslimanskog lidera Fikreta Abdića.
Ipak, neuspeh nije zaustavio našeg Aliju, pa je napravio sporazum sa Fikretom
tako da Alija bude predsednik, a da za godinu dana napusti tu funkciju.
Međutim, brže nego što može da se izgovari “Islamska deklaracija”
Alija je uspeo da se njegova funkcija produži zbog krize
pošto ne možete imati borbu oko vlasti u tako tragičnim vremenima.
U stvari, Alija je imao veliku šansu da spreči rat, kada je potpisao Lisabonski sporazum
1992. godine, na osnovu kojeg bi Bosna bila konfederacija tri regiona.
Aliji se ovo nije svidelo, on je želeo svu vlast za sebe.
Na njegovu sreću, ni Amerikancima se nije dopala ova mirovna ideja.
Tako je američki ambasador u Jugoslaviji, Voren Cimerman, stupio na scenu.
Moj kabinet je bio na tom sastanku sa Cimermanom i Izetbegovićem.
Izetbegović se upravo vratio iz Lisabona, i Cimerman mu kaže:
Vi biste mogli da dobijete mnogo više od američkog priznanja ako samo malo pričekate.
Ljudi iz mog kabineta su mi rekli da je u tom trenutku Alija bio vrlo iznenađen.
“Ako ti se ne sviđa sporazum, zašto potpisati?”
Alija je poslušao američki savet i povukao svoj potpis
učvrstio je svoju vlast i Amerikanci su to priznali.
Još jedan lik koji je baš voleo svoju moć, bio je čuveni Slobodan Milošević.
Sloba, kako ga je zvao narod, znao je kako da koristi taj narod i dobije ono što želi.
Uz malo sreće i pomoći svog bliskog prijatelja Ivana, predsednika Srbije
Sloba je poslat na Kosovo 1987. gde su se Srbi osećali ugroženim zbog Albanaca.
U toku jednog sukoba sa policijom, jedan Srbin je pitao Slobu zašto ih policija bije.
Sloba je tada s pravom odgovorio.
Tako je postao zvezda preko noći, zaštitnik svih Srba!
Međutim, slučaj sa policijom je bio samo lokalnog karaktera
Ovom liku je bila potrebna veća scena. Pošto je bio jako zahvalan svom prijatelju Ivanu
maknuo ga je s mesta predsednika. Deset godina kasnije ga je i ubio.
Možda mislite da se Sloba, nakon što je postao novi predsednik, smirio.
Ali ne, on je i dalje žudeo za većom scenom, i gle' sreće
veliki jubilej se približavao.
Srbi su proslavljali 600 godina od bitke na Kosovu, srž njihove istorije i kulture
vijorile su se zastave, srpske, jugoslovenske, američke
pa i kanadske, pevale su se patriotske pesme... Sloba se popeo na scenu da bi održao govor
kojeg je Zapad opisao kao nacionalistički poziv na rat, i raspalio mase.
Dobro, možda i nije bio tako zapaljiv govor ali bar su operski pevači
posle govora bili prilično kul.
Međutim, ako mislite da je ovaj lik imao velike ambicije
šta onda reći o liku kojeg su upoređivali sa Isusom Hristom?
Majko mila. Spasilac hrvatskog naroda, Franjo Tuđman.
Opušteno. Franjo je pošteno pobedio na izborima, ali ljudi oko njega nisu baš bili vešti
u prikrivanju onog što će se kasnije desiti.
Čak mu ni ovi ne veruju.
Franjina vlada se hitro naoružala nelegalnim putem.
Jel’? A šta je s ovim?
Izgledalo je kao da je rat bio jedina opcija. Ipak, velik broj građana
je jednostavno rekao "NE".
"Mi samo kažemo da date šansu miru !”
…