Advertisement
Serbian transcript
www.titlovi.com
U boj!
Pali!
Spremite oružje!
OTAC
Želim vam sretan i miran život.
Rat je gotov, idemo kući.
Ti si heroj, Aleksej Ivanov.
Tvoja žena će se zaprepastiti kada te vidi.
Žao mi je je što se rastajemo.
Spremite mi, molim vas, par cipela broj 42...
Ura! Hitler kaput!
Hitler kaput! Ura!
Dobra.
Sretno!
Aleksej, đavo te odneo... Drži se!
Nadam se da ćemo se videti uskoro.
Sve najbolje! -Srećno!
Sipaj, Petre... Ne spavaj.
Oprostite, druže kapetane. Želim vam svu sreću.
Zahvalna sam vam na drugarskoj podršci.
Na trenucima radosti i tuge...
Druže kapetane...
Druže kapetane, dozvolite mi da se obratim.
Poslao sam telegram vašima kod kuće. Evo vaša plata i dokumenta.
Šta je bilo?
Pa, kapetane, doviđenja!
Srećno! -Srećno!
Prošlog puta smo čekali 4 dana. -Da...
Jeste li se smrzli? -Jesam, malo.
Ja vas poznajem, druže kapetane.
Nedavno ste dolazili kod nas u vešeraj. Sećate se?
Ja sam Maša.
Zašto niste krenuli s nama?
Od sinoć čekam voz.
Plaši me povratak kući.
Zbog rata sam se odvikla od svega.
Moraću da rodim dete.
Ko vas čeka kod kuće? Verovatno žena i deca.
Da li je otac vašeg deteta živ?
Demobilisan je pre nedelju dana. Otišao je kod svojih.
Pobegao je? -Ništa se nismo dogovorili.
Ima porodicu.
A ja... ...sam samo drugarica s fronta.
Ne krivim ga.
Samo ne znam kako ću živeti među civilima.
Ne mislite o tome, biće sve u redu.
Idite kući. Na stanici će vas sačekati otac i majka.
Nahraniće vas, staviti na spavanje... Obradovaće vam se.
Maška... Živi ste, vratili ste se.
Oni su poginuli.
Kosa vam miriše na proleće.
Čudno.
Maša, mogu li vas poljubiti? Samo malo, u obraz.
Voz kasni...
Samo zato što voz kasni? -Ne. Ima više razloga.
Na primer?
Prvo, voz kasni.
Drugo, hladno je.
Ispričali ste mi tužnu priču a ja ne volim biti tužan.
Volim biti sretan.
Zamislite da sam ja vaš ujak Aljoša Ivanov.
Zamislila sam da ste mi otac. -Hoćete li mi dopustiti?
Očevi to ne pitaju svoje ćerke.
Ovo je sreća. Jeste li primetili?
Je li slobodno? -Smestite se.
Ko vam je ostao od rođaka? Kod koga idete?
Kod tetki, maminih sestara.
Imam i prijateljice iz škole.
Naš grad je mali. Svako svakoga zna.
Svi znaju sve o svima.
Ne boj se. Nemoj se ničega plašiti.
Vruć krompir, vruć krompir...
Molim vas, kupite... Kiseli krastavci, kiseli krastavci...
Sve je toplo, izvolte...
Gde ima tople vode? -Tamo!
Shvatio sam, hvala.
Mnogo vam hvala. -Doviđenja!
Zašto je moralo biti tako?
Ne sećam ih se. Uopšte ih se ne sećam.
Zašto mi to govorite?
Daj mi ruksak! Donesi mi ruksak!
Idemo? -Kuda?
U komandu. Da prijavimo boravak.
A vi... Treba da otputujete.
Otići ću... Svakako ću otići.
Glumiću vašeg muža.
Da ne bi ste imali problema s rođacima i prijateljima.
Ali, upozoravam vas, neću se stvarno oženiti vama.
Biće to samo onako, fiktivno.
Idemo!
Hajdemo prvo kod mene kući.
Tamo gde sam živela s mamom i tatom. Posle ćemo da posetimo tetke.
Može?
Pre rata sam radio u ciglani.
Imamo najbolju zemlju na svetu.
Videćeš i sama.
Kako vam se zove žena?
Žena mi se zove Ljuba, Ljubov Stepanovna.
Trebalo bi što pre da se vratite kod nje.
Otići ću.
Kuda? -Levo.
Koliko ste dugo u braku? -15 godina.
Kada sam otišao na front sinu mi je bilo 9 godina
a ćerka me se ni ne seća. Ne znam da li me se Ljuba još uvek seća.
Isto kao i ti Mašenjka, ni ja ne znam kako ću živeti bez rata.
Sada sam drugi čovek. Ubio sam mnogo ljuda, zamalo da i sam budem ubijen.
U ratu postoji odgovornost za život i smrt sebe i ljudi oko sebe.
Život u civilu je drugačiji, težak.
Kad samo pomislim kako će biti teško.
Zato je strašno vratiti se kući.
Kod nas u Poljskoj su doneli kocke leda u kantinu.
Tu je bila i jedna mala smrznuta ribica.
Gledala sam je kako otvara i zatvara oči, časna reč.
Tako se i ja osećam u ovom novom životu, kao da sam u ledu.
Idemo! Moraš me upoznati s rođacima.
Ovde je bio naš stan.
Smetam?
Jeste li vi pilot. čiko? -Ne, nisam pilot.
A naš tata je pilot. On leti nebom sa drugom Staljinom.
Bombarduju Berlin. -Tvoj tata i drug Staljin?
Da... -Je li to tvoj tata?
Ne, ovo je čika Filja, mamin prijatelj.
Hajde, idemo.
Druže kapetane, pogledajte! Sve sam pronašla.
Maša, hajde da posetimo tvoje tetke. Nažalost, ne mogu ostati dugo.
Upoznaćeš me s nima, reći ćemo da sam ja otac, pa idem. Uskoro mi polazi voz.
Žao mi je što mora biti ovako, ali i ja imam decu kao što su ova.
Idemo! Idemo, Maša, idemo!
Stanite, stanite! Maša, Maška!
Maška! -Lida!
Konačno si se vratila.
Vidi ti nju.
Upoznajte se. Ovo je kapetan Ivanov, moj muž.
Aleksej.
Ovo je Lida, moja drugarica iz škole.
Stvarno si sazrela.
Znate li da je Maša slagala za godine da bi je primili u vojsku.
Zar vam nije rekla?
Šta? Odala sam tajnu?
Bombardovala si Berlin?
Htela sam da budem pilot bombarder a rat sam provela u vešeraju.
Lepo je imati čisto rublje.
Maša...
Maška... Očekujete dete?
To je super!
Druže kapetane, dajem vam peticu. Čistu peticu.
Znate šta? Dođite večeras kod Mašinih tetki.
Napravićemo svadbu. Pozovite i prijatelje.
Sigurno ću doći. Kada da dođem?
Ne znam. -Ja znam. U pet sati.
Poljubac, poljubac, poljubac...
Kakav je ovo poljubac?
Zar vas u ratu nisu učili kako se ljubi?
Poljubac, poljubac, poljubac...
Ovo je već mnogo bolje.
Maša, dušo, nije ti dobro? Šta ti je?
Sve je u redu. Sve je u redu.
Oprostite.
Maša. - Maška!
Vasja!
Promena parova. Aleksej, ja biram vas.
Jeste li videli Rajhstag? -Jesam.
A Hitlera? -Hitlera?
A zašto bi trebalo da vidim tog gada? Nije mi simpatičan.
Baš ste duhoviti.
Ovo je Vasja. Išli smo zajedno u školu.
Zaljubljen je u Mašu još od petog razreda.
Đačka ljubav, naravno. Jeste li ljubomorni?
Ne, Lidočka, nisam ljubomoran.
Mislim da sam prestar za Mašu, a Vasja je taman za nju.
Šta to pričate? A dete? Zar nije vaše?
Moje je, Lidočka. Nemojte se ljutiti, idem da zapalim.
Maša, reci mi nešto...
Ženja se vratio? Jeste li ga videli?
I za nas je ovo prenaporno.
Unutra je tako vruće i zagušljivo. Samo mladi mogu to da podnesu.
Je li i vama Aleksej ovo prenaporno? -Hteo sam samo malo da izađem na svež vazduh.
Sva deca su završila školu, samo Mašenjka nije zbog rata.
Mislite da bi trebalo da je završi? -Naravno da treba.
Sada mora sama da odluči kako će sebi organizovati život.
A vi? Zar joj nećete pomoći?
Ona je još uvek devojka a toliko toga je već preživela...
U ratu se se svašta preživi.
Nikome u ratu nije lako.
Naravno, ali, brinemo za Mašenjku... Ako ostane sama sa detetom...
Idem ja! -Da...
Voz kreće sutra u 7.
Krastavci za put. Krastavci. Hoće li neko da proba?
Krastavci, krastavci...
Kiseli krastavci...
Maša, večno ću te se sećati...
...vašeg lica.
Zašto da me se večno sećate? Nema potrebe.
Svakako ćete me zaboraviti.
Draga moja Maša, gde ste bili do sada?
Zašto vas nisam sreo pre rata?
Pre rata sam išla u školu. A davno prije nisam bila ni rođena.
Jeste li vi moj otac?
Sine... Petruša...
Zdravo, Petre Aleksejeviču!
Zdravo!
Je li to sve što imaš?
Teško se je boriti sa punim kutijama.
Daj, ja ću poneti, teško je! -Neka, ja ću.
Daj meni! -Rekao sam da ću ga ja poneti.
Hoćemo li kroz grad ili prečicom?
Prečicom je bliže, znaš i sam.
Tamo prodaju krofne. Zato ne volim ići tuda.
Krofne? -Šta ti je, zar si kontuzovan?
Ne. -Zašto onda pitaš?
Semjon Jevsevič to stalno pita.
A ko je on? -Kako ko? Kontuzovani.
Kako ti je majka, Nastja? -Dobro je. Radi u fabrici.
Radi jutarnju smenu. Svakog dana dolazi da vidi da li si došao, a tebe nema.
Tražila je dva slobodna dana, ali joj je poslovođa rekao da nepotrebno gubi vreme čekajući te.
Javio si da dolaziš ali te nije bilo. -Poslovi, poslovi...
Sačekaj malo. Zabolelo me je koleno.
Koliko ordena si dobio?
Dva ordena i tri medalje.
Majka i ja smo mislili da ti više nije ostalo mesta na grudima od ordena.
I majka ima dve medalje. -Za šta?
Zaslužila je. Jesi li ubio mnogo fašista?
Mnogo. -Koliko?
Mnogo. Nisam brojao.
Ovde se prodaju krofne. Sada je zatvoreno. Večeras će otvoriti.
Majka će doneti kupone za hleb i ostalo sledovanje za sutra. Ja ću ići u nabavku.
I kupone za kerozin. Sutra je poslednji dan.
Treba doneti ugalj a ona je izgubila svoj džak.
Sada može da ga traži koliko hoće. Potreban nam je taj džak.
Nastja ne pušta nikoga u dvorište.
Svi nose vodu iz bunara i nivo je opao, a mi nemamo dovoljno dugačak konopac.
Ljuba, Ljuba... Ostavi posao. Vratio se tvoj Aleksej.
Ljoška? -Da. Ljoša se vratio.
Aljoša!
Mama, mama... -Nastjoša...
Prekini! Ona je još uvek mala. Ništa ne razume. Nastja, smiri se!
Ovo ti je otac! Naš otac.
Nastjoša...
Dosta. Otac je gladan. Daj mu nešto da pojede.
Dođi ovamo!
Šta hoćeš?
Požuri majko! Peć je spremna.
Moraš da požuriš.
Odmah ću, Petruša. Samo da stavim suvo grožđe. Otac ga odavno nije jeo.
Ma, jeste. I vojska ga dobija.
A ti, Nastja, zašto si se priljubila uz tu peć kao da si čips. Jesam li te tako učio?
Poslednji put te upozoravam. Sledeći put sledi šamar.
Zašto si takav prema Nastji? Otac vam se vratio a ti si dalje ljut.
Uzmi! Stavi svoju kecelju.
Daj! -Inače ćeš se umazati.
Hajde, hajde...
Maša...
Zašto stenješ, Aljoša?
Brinem se za tebe, a ti ništa ne govoriš.
A šta da kažem?
Kako živiš bez mene? Kako si?
Živi smo, Aljoša. Deca su retko bolesna, rastu... Vidiš i sam.
Deca? Otkud tebi deca, Maša?
Zadremao sam, Ljuba. Izvini.
Šta je bilo?
Nažalost, ja sam s njima kod kuće samo noću. Umeju da se brinu o sebi kao odrasli.
Ne znam koliko je to dobro, Aljoša.
Od sada ćemo živeti zajedno.
Videćemo šta je dobro a šta loše.
Ti ćeš biti u redu. Ja više ne znam šta je dobro a šta loše.
Sve je nekako drugacije.
Iako je sve isto. Kod vas nema ništa novo?
Ništa, Aljoša. Pregurali smo nekako.
Osim što smo se brinuli za tebe. Plašili smo se da se možda nećeš vratiti.
Mama, mama...
Nastja, šta je bilo? Plačeš zato što i mama plače?
Šta vam je? Ručak će se ohladiti. Sedajte za sto.
Dosta! Nema više plakanja.
Daj da ti otac naspe! -Tako...
Petruša, daj da ti otac naspe!
Mogu i sam.
Gde mi je odeća, Ljuba?
Tvoje stare stvari sada nosi Petruša.
Zimi sam ja nosila tvoje čizme.
Ugrejale su me kao i ti.
Dobro. Deci ne sme ništa da zafali.
Nisam žalila. Prodala sam krzneni kaput koji si mi kupio.
Kada se zaposlim, svima vama ću kupiti novu odeću.
Šta je bilo?
Ništa. Vrati si se pa sam srećna.
Šta to radiš, Pjotre? Jedeš mrvice? Jedi. Majka će ti dati još hleba ako si gladan..
Sve treba pojesti. To mi je dovoljno.
Boji se da će i Nastja jesti previše ako on to bude radio.
Hoću da vama ostane što više.
Čika Semjon Jevsevič će doći. Ovo sam ostavila za njega. On voli mamine pite.
Staviću ispod jastuka da se ne ohladi.
Ko je to Semjon?
Ne znam.
Dolazi ponekad. Nemci su mu ubili ženu decu
Zavoleo je našu decu. Ponekad dolazi da se igra s njima.
Uskoro će sneg. Majko, zatvori ventil na šporetu.
A ti oče, izađi napolje kada pušiš. Ovde se ne puši.
On je dobar čovek. Voli tvoju decu.
Nema potrebe da ih on voli. Ja ih volim.
Zašto bi neko voleo tuđu decu?
Ljuba! Jesam li te kontrolisao?
Radila si. Šta će ti taj Semjon?
Uzavrela ti je krv? -Šta to pričaš?
Šta je s tobom. Mislio sam da si drugačija a ti praviš budalu od mene.
Šta to pričaš, Ljoša? Brinula sam se o našoj deci.
Ništa im nije falilo.
Drugi su brinuli i o četvoro dece. I nije im bilo ništa gore nego našoj deci.
Pogledaj Petra. U šta se pretvorio? Razmišlja kao neki starac. Zaboravio je i da čita.
Shvatio je koliko je život težak. Za obrazovanje ima vremena.
On je dobar covek.
Voliš li ga? -Aljoša...
Odgovori mi iskreno. - Volim te. Nedostajao si mi.
Deca su bila sa mnom. On te ne može zameniti. Čekala sam te.
Ujutru nisam htela da se probudim.
Kakvu funkciju ima? Gde radi?
Dobavljač je u našoj fabrici. -Jasno. Znači, prevarant.
Nije prevarant. Cela porodica mu je poginula u Mogeljovu. Imao je troje dece.
Najstarija ćerka mu je već bila udata.
Nije bitno. Pronašao je drugu porodicu. Mladu ženu. Opet se skućio.
Pričao je deci kako se ti boriš i kako ti je teško.
Pitali su ga zašto to radiš a on im je odgovori da to radiš zato što si dobar.
Nikada me nije video. Zašto bi me hvalio?
Nikada te nije video. Možda je samo želeo da te deca ne zaborave.
Zašto, zašto Ljuba? Šta će mu to?
Da bi bio s tobom? Reci, šta će njemu sve to?
Ne znam. Možda je jednostavno dobar. Ljoša...
Glupa si, Ljuba. Ništa u životu nije besplatno.
Nije tražio ništa za uzvrat. Sve nam je sam donosio.
I belo brašno, i šećer, i slatkiše.
Pitao je da li može da nam dođe u goste.
Da se malo ugreje. A ja sam mu rekla da je kod nas hladno, da su drva mokra.
A on mi je odgovorio da je njemu toplo oko srca kada može da bude s mojom decom.
I ja sam se složila.
Videćeš ga, i...
Zašto se svađate kao mala deca? Ljudi vas gledaju.
A ti oče, nemoj tu da sediš. Treba naseći drva.
Uopšte nije kao deca njegovih godina. Nije imao detinjstvo.
Čekao te je.
Brinuo je da sve bude u redu.
Nastja je pocepala tvoju sliku kada je bila mala, a on je zalepio deo po deo.
On te voli.
Ide li u školu? -Ne.
Kada su ponovo otvorili školu, rešio je da ostane da se brine o kući.
Nastja je bila mala i neko je morao da se brine o njoj.
Nismo imali drugog izbora. Ja sam kriva.
Nisi ti kriva. Prokleti rat je
kriv za sve.
Znaš, gledao sam mrtve Nemce. Bili su siti i zadovoljni. Zašto su nas napali?
Uništili su nam živote. Zašto?
Ljoša... Ko ti je ta Maša?
Maša je jedna devojka iz naše jedinice.
Zajedno smo putovali vozom. Jedan od naših momaka je ostavio
sa stomakom. Ja sam je otpratio kući, predstavio se kao njen verenik...
Da bi sakrila sramotu od svojih tetki. Zato sam kasnio.
Više ništa nisi imao s njom?
Nisam, Ljubuška. Nisam. Ništa nije bilo, Ljubuška.
Otkud znaš kako se zove?
U snu si pričao sa mnom. Nazvao si me Maša.
Maša? -Da.
Idem seći drva sa sinom.
Pre dve godine je došla lisica. Živela je tu ispod ovih drva.
Lisica? -Zašto samo postavljaš pitanja kao kontuzovani Jevsevič?
Neki ljudi su dolazili ovamo s oružjem. Mama nije dozvolila da ga ubiju.
Treba iscepati ovaj panj. Ti uzmi neki drugi.
Ne diraj Maksima!
Gde je Maksim?
To je on. Ovo mu je glava. Zar ne vidiš?
Ispod zemlje mu je telo i noge. Živ je. Razgovara sa mnom.
Više nas nećeš napuštati? -Neću.
Hajdemo na posao. Tvoj Maksim za sada neka živi.
Napravili smo put. Semjon Jevsevič je počeo graditi ogradu.
Zašto niste završili? -Ti si se vratio. Ti ćeš je završiti.
Od kada dolazi kod nas? -Ko, Jevsevič?
Sada i ti zapitkuješ.
Oko dve godine. Semjon Jevsevič je stariji od tebe.
Pomaže nam.
Bog vam pomogao. -Šta vam donosi?
Donosi nam bombone, limunadu, haringe, šećer...
Nedavno je Nastji doneo čizme. Ali, nije pogodio broj. Izgledala je kao lutka u njima.
Gde to nosiš drva? Odnesi ih u ambar.
Zašto ne odeš da igraš fudbal? -Petja, dođi da igraš fudbal.
A ko će se brinuti o kući? Čika Pihto, ili žena s pištoljem?
Moraš u školu. Hteo si da postaneš pilot. Ne možeš biti pilot ako ne završiš školu.
To su gluposti. Zaposliću se kao ložač u kupatilu. Od plate ću da kupim majci čizme i kaput.
Stari joj je prekratak. Može da se prehladi.
U proleće ima bara. Noge su joj mokre pa kašlje.
Može da se razboli.
Snaći ćemo se i bez tvoje plate. Ja ću se zaposliti, a ti u školu.
Zašto si nezadovoljan. Zbog toga što sam kasnio?
Vratio si se i odmah naređuješ.
Idi u komandu da te evidentiraju.
Jaje ne uči kokošku. Ja sam ti otac i zato treba da ti naređujem.
Dobro došli Aleksej Aleksejevič. -Zinka.
Uzmi drva!
Zdravo!
Kako si lep!
Kao na plakatu za film.
Zar nisi dogurao do generala, lepotane?
Čudno mi je što me toliko hvališ.
Reći ću tvom Fjodoru.
Nećeš mu reći. -Zašto?
Moj Feđa je ubijen.
Kako to? Ljuba mi je pisala da se vraća kući.
Ubijen je dok se vraćao kući.
Na železničkoj stanici u Smolensku je otišao u toalet.
Lopovi su ga tamo ubili.
Otišla sam po njega, dovezla ga ovde i sahranila.
Je li Ljuba kod kuće?
Kod kuće je.
Jesi li mu rekla za Semjona?
Nastja mu je rekla.
Šta je rekao? -Ništa.
Kako ništa? Šta je rekao?
Pitao me je ko je on.
Mene bi moj Fjodor ubio bez pitanja.
Noću dolazi kod mene.
Čini mi se kao da je sa mnom u krevetu.
Zina, idi u crkvu. -Ali, ja sam bila komsomolka.
I ja sam bila. Ali, pošto mi nisu stizala pisma od Aljoše, i ja sam počela da odlazim u crkvu.
Moram u prodavnicu da bi sutra imala više vremena.
Šta misliš, hoće li me pustiti? -Gde ćeš ići? Idemo, i ja moram da idem.
Ja idem u prodavnicu. Sve sam ostavila tamo gde je i bilo.
Idem ja, Stići ćeš me.
Ljuba, i ja moram u komandu.
Možeš i sutra, zašto žuriš? Petruša zagreva vodu za kupanje.
Ne, ići ću danas.
Ljoha... Ti si, Ljoha.
Kolja... Zdravo! -Zdravo!
Što si nakačio to ordenje?
Ma pusti... -Heroj... A mene su demobilisali.
Zašto? -Mene su demobilisali.
Odsekao sam desni kažiprst. Ne mogu da pucam.
A ja mogu da pucam i levom rukom. Razumeš?
U komesarijatu su mi rekli:
''Ti si dezerter.'' Hteli su da me streljaju. Razumeš?
Zašto da me streljaju, razumeš?
Kako da me streljaju kada ja mogu da stavim bombu u usta?
Mogu iz aviona da bacam bombe. Razumeš?
Mogu na bunker da krenem. Razumeš? Da ga sam uništim. Razumeš ti mene?
Ako me streljaju, šta će s mojim zubima?
Gde će da ih stave? Razumeš? Zubi su samo moji.
Anja!
Aljoša, Aljoška... Zdravo, dobrodošao.
Oh, Anjuta...
Tebe kao da je rat zaobišao, Anjuta?
Šta to pričaš? -Lepša si nego ikad.
Idemo do Haritona. Je li tako Ljoša? -Ne možete sada do Haritona.
Boli ga grlo i ima temperaturu.
Valja se od bolova. -Razumeš?
Mi ćemo ga izlečiti. -Znaš šta, Nikolaj?
Ostavi ti pijanduro Haritona na miru! Je li ti to jasno?
Koliko puta sam ti rekla da nije baš najboljeg zdravlja od kada je bio ranjen.
Da malo proslavimo. Aleksej se vratio... -Svakog dana se neko vraća.
Rekla sam ti da nećeš dobiti ni gram alkohola. Odlazi!
Rekla sam, ni gram. -Hajde, samo malo.
Jesi li razumeo? Ni gram! -Samo malo...
Ni malo, ni mnogo. Odlazi! -Anja! -Dolazim!
Anjuta... -Šta je?
Šta ti je? Vampiri su okolo.
Ko te je uvredio?
Lepotice. Znaš da ću ga izgristi ako ne dobijem.
Odlazi!
Odlazi! Nestani!
Anđele, daj mi malo! -Anđele, anđele... Teško ti je bez pića?
Da, teško mi je. -Evo ti, na!
Anja! -Dolazim.
Žaba.
Zdravo!
Ovde imam trinaest raketa. Sve ću ispaliti u Anjutu. Kučka!
Kakav će to biti vatromet. -Idemo! -Gde, gde?
Kako je poginuo? -Na stanici. Zbog tabakere.
Zlatne... Đavo je odneo.
Vozač kamiona je rekao.
Feđka je otišao da obavi nuždu. Pošto ga nije bilo, otišao je da ga traži.
Sedeo je ubijen... ...na WC šolji s ordenima na grudima.
Nisu pronašli nikakve tragove.
Rat je završio kao heroj. Idioti su ka mučki ubili kada se vtraćao kući.
Zinka samo što nije digla ruku na sebe.
Neka ga čuvaju anđeli na nebu.
A, kako si mi ti kapetane? Kako se navikavaš?
Nekako mi je sve čudno. -Kako čudno?
Dom je moj. Sve ostalo kao da nije moje.
Šta ćeš... Sipaj! Nalij još po jednu! Za povratak!
Šta je bilo... borci? Ipak ste se ušunjali.
Anjuta... -Šta? Šta Anjuta? Ne, ne, ne...
Dosta! Njemu je dovoljno.
Anja! -Šta Anja?
Treba li opet da ga vučem na svojim leđima kući?
Brinem i za tebe, budalo.
Znam kako ti brineš za sve muškarce.
Pazi šta pričaš, Kolja! -Dobro...
Nije lepo da pričaš ovako, Nikolaj. -Dobro...
Znamo mi kakvih ti problema imaš kod kuće.
Zaveži! Začepi prokletu gubicu!
Zašto? Svi znaju da se njegova Ljubka vucara s onim snabdevačem iz fabrike.
Ne slušaj ga! Ljoša, molim te... -Pusti me! -Ne slušaj ga.
Ljoša, ne slušaj gada. Zavidi ti.
Gde ti je majka?
U fabrici. Šta se dogodilo?
Nešto se dogodilo, ali to nije tvoja problem.
Idem po sapun. Rekli su da će danas stići.
Dođi kod mene, kćeri. Ne boj se. Ja sam ti otac.
Ti nisi moj otac. Ti si stranac.
A, ko je onda tvoj otac?
To sam ja. Daj prst!
Mama, Petruša... A, ova mala si ti.
A, ovo sam ja.
Ja jesam taj.
Zaboravila si me, zaboravila.
Šta je to? -Medalje.
Za zasluge... -Ovo je Staljin. Josif Visarionovič.
A ovo je orden Crvene armije. Za zasluge u odbrani domovine.
Naše sovjetske domovine.
Šta ti je ovo? -To su naočare Semjona Jevsejeviča.
On mi čita knjige, a s Petrušom igra šah.
Igra li se i s mamom? -Njoj ne čita knjige. Donosi joj hranu.
Gde si krenula? -Tamo!
Beži nazad u kuću!
Imaju ljudi pravo. Žena ima mnogo, ali je supruga samo jedna.
Voliš li ga? -Koga?
Semjona Jevseviča.
Tebe volim, Aljoša. Njemu je poginula cela porodica u Mogeljevu.
Dva sina i tek udata ćerka. Srce mu se slomilo. Razumi ga.
Šta ja to treba da razumem? -Tiše, deca spavaju.
Kakve veze
…
U boj!
Pali!
Spremite oružje!
OTAC
Želim vam sretan i miran život.
Rat je gotov, idemo kući.
Ti si heroj, Aleksej Ivanov.
Tvoja žena će se zaprepastiti kada te vidi.
Žao mi je je što se rastajemo.
Spremite mi, molim vas, par cipela broj 42...
Ura! Hitler kaput!
Hitler kaput! Ura!
Dobra.
Sretno!
Aleksej, đavo te odneo... Drži se!
Nadam se da ćemo se videti uskoro.
Sve najbolje! -Srećno!
Sipaj, Petre... Ne spavaj.
Oprostite, druže kapetane. Želim vam svu sreću.
Zahvalna sam vam na drugarskoj podršci.
Na trenucima radosti i tuge...
Druže kapetane...
Druže kapetane, dozvolite mi da se obratim.
Poslao sam telegram vašima kod kuće. Evo vaša plata i dokumenta.
Šta je bilo?
Pa, kapetane, doviđenja!
Srećno! -Srećno!
Prošlog puta smo čekali 4 dana. -Da...
Jeste li se smrzli? -Jesam, malo.
Ja vas poznajem, druže kapetane.
Nedavno ste dolazili kod nas u vešeraj. Sećate se?
Ja sam Maša.
Zašto niste krenuli s nama?
Od sinoć čekam voz.
Plaši me povratak kući.
Zbog rata sam se odvikla od svega.
Moraću da rodim dete.
Ko vas čeka kod kuće? Verovatno žena i deca.
Da li je otac vašeg deteta živ?
Demobilisan je pre nedelju dana. Otišao je kod svojih.
Pobegao je? -Ništa se nismo dogovorili.
Ima porodicu.
A ja... ...sam samo drugarica s fronta.
Ne krivim ga.
Samo ne znam kako ću živeti među civilima.
Ne mislite o tome, biće sve u redu.
Idite kući. Na stanici će vas sačekati otac i majka.
Nahraniće vas, staviti na spavanje... Obradovaće vam se.
Maška... Živi ste, vratili ste se.
Oni su poginuli.
Kosa vam miriše na proleće.
Čudno.
Maša, mogu li vas poljubiti? Samo malo, u obraz.
Voz kasni...
Samo zato što voz kasni? -Ne. Ima više razloga.
Na primer?
Prvo, voz kasni.
Drugo, hladno je.
Ispričali ste mi tužnu priču a ja ne volim biti tužan.
Volim biti sretan.
Zamislite da sam ja vaš ujak Aljoša Ivanov.
Zamislila sam da ste mi otac. -Hoćete li mi dopustiti?
Očevi to ne pitaju svoje ćerke.
Ovo je sreća. Jeste li primetili?
Je li slobodno? -Smestite se.
Ko vam je ostao od rođaka? Kod koga idete?
Kod tetki, maminih sestara.
Imam i prijateljice iz škole.
Naš grad je mali. Svako svakoga zna.
Svi znaju sve o svima.
Ne boj se. Nemoj se ničega plašiti.
Vruć krompir, vruć krompir...
Molim vas, kupite... Kiseli krastavci, kiseli krastavci...
Sve je toplo, izvolte...
Gde ima tople vode? -Tamo!
Shvatio sam, hvala.
Mnogo vam hvala. -Doviđenja!
Zašto je moralo biti tako?
Ne sećam ih se. Uopšte ih se ne sećam.
Zašto mi to govorite?
Daj mi ruksak! Donesi mi ruksak!
Idemo? -Kuda?
U komandu. Da prijavimo boravak.
A vi... Treba da otputujete.
Otići ću... Svakako ću otići.
Glumiću vašeg muža.
Da ne bi ste imali problema s rođacima i prijateljima.
Ali, upozoravam vas, neću se stvarno oženiti vama.
Biće to samo onako, fiktivno.
Idemo!
Hajdemo prvo kod mene kući.
Tamo gde sam živela s mamom i tatom. Posle ćemo da posetimo tetke.
Može?
Pre rata sam radio u ciglani.
Imamo najbolju zemlju na svetu.
Videćeš i sama.
Kako vam se zove žena?
Žena mi se zove Ljuba, Ljubov Stepanovna.
Trebalo bi što pre da se vratite kod nje.
Otići ću.
Kuda? -Levo.
Koliko ste dugo u braku? -15 godina.
Kada sam otišao na front sinu mi je bilo 9 godina
a ćerka me se ni ne seća. Ne znam da li me se Ljuba još uvek seća.
Isto kao i ti Mašenjka, ni ja ne znam kako ću živeti bez rata.
Sada sam drugi čovek. Ubio sam mnogo ljuda, zamalo da i sam budem ubijen.
U ratu postoji odgovornost za život i smrt sebe i ljudi oko sebe.
Život u civilu je drugačiji, težak.
Kad samo pomislim kako će biti teško.
Zato je strašno vratiti se kući.
Kod nas u Poljskoj su doneli kocke leda u kantinu.
Tu je bila i jedna mala smrznuta ribica.
Gledala sam je kako otvara i zatvara oči, časna reč.
Tako se i ja osećam u ovom novom životu, kao da sam u ledu.
Idemo! Moraš me upoznati s rođacima.
Ovde je bio naš stan.
Smetam?
Jeste li vi pilot. čiko? -Ne, nisam pilot.
A naš tata je pilot. On leti nebom sa drugom Staljinom.
Bombarduju Berlin. -Tvoj tata i drug Staljin?
Da... -Je li to tvoj tata?
Ne, ovo je čika Filja, mamin prijatelj.
Hajde, idemo.
Druže kapetane, pogledajte! Sve sam pronašla.
Maša, hajde da posetimo tvoje tetke. Nažalost, ne mogu ostati dugo.
Upoznaćeš me s nima, reći ćemo da sam ja otac, pa idem. Uskoro mi polazi voz.
Žao mi je što mora biti ovako, ali i ja imam decu kao što su ova.
Idemo! Idemo, Maša, idemo!
Stanite, stanite! Maša, Maška!
Maška! -Lida!
Konačno si se vratila.
Vidi ti nju.
Upoznajte se. Ovo je kapetan Ivanov, moj muž.
Aleksej.
Ovo je Lida, moja drugarica iz škole.
Stvarno si sazrela.
Znate li da je Maša slagala za godine da bi je primili u vojsku.
Zar vam nije rekla?
Šta? Odala sam tajnu?
Bombardovala si Berlin?
Htela sam da budem pilot bombarder a rat sam provela u vešeraju.
Lepo je imati čisto rublje.
Maša...
Maška... Očekujete dete?
To je super!
Druže kapetane, dajem vam peticu. Čistu peticu.
Znate šta? Dođite večeras kod Mašinih tetki.
Napravićemo svadbu. Pozovite i prijatelje.
Sigurno ću doći. Kada da dođem?
Ne znam. -Ja znam. U pet sati.
Poljubac, poljubac, poljubac...
Kakav je ovo poljubac?
Zar vas u ratu nisu učili kako se ljubi?
Poljubac, poljubac, poljubac...
Ovo je već mnogo bolje.
Maša, dušo, nije ti dobro? Šta ti je?
Sve je u redu. Sve je u redu.
Oprostite.
Maša. - Maška!
Vasja!
Promena parova. Aleksej, ja biram vas.
Jeste li videli Rajhstag? -Jesam.
A Hitlera? -Hitlera?
A zašto bi trebalo da vidim tog gada? Nije mi simpatičan.
Baš ste duhoviti.
Ovo je Vasja. Išli smo zajedno u školu.
Zaljubljen je u Mašu još od petog razreda.
Đačka ljubav, naravno. Jeste li ljubomorni?
Ne, Lidočka, nisam ljubomoran.
Mislim da sam prestar za Mašu, a Vasja je taman za nju.
Šta to pričate? A dete? Zar nije vaše?
Moje je, Lidočka. Nemojte se ljutiti, idem da zapalim.
Maša, reci mi nešto...
Ženja se vratio? Jeste li ga videli?
I za nas je ovo prenaporno.
Unutra je tako vruće i zagušljivo. Samo mladi mogu to da podnesu.
Je li i vama Aleksej ovo prenaporno? -Hteo sam samo malo da izađem na svež vazduh.
Sva deca su završila školu, samo Mašenjka nije zbog rata.
Mislite da bi trebalo da je završi? -Naravno da treba.
Sada mora sama da odluči kako će sebi organizovati život.
A vi? Zar joj nećete pomoći?
Ona je još uvek devojka a toliko toga je već preživela...
U ratu se se svašta preživi.
Nikome u ratu nije lako.
Naravno, ali, brinemo za Mašenjku... Ako ostane sama sa detetom...
Idem ja! -Da...
Voz kreće sutra u 7.
Krastavci za put. Krastavci. Hoće li neko da proba?
Krastavci, krastavci...
Kiseli krastavci...
Maša, večno ću te se sećati...
...vašeg lica.
Zašto da me se večno sećate? Nema potrebe.
Svakako ćete me zaboraviti.
Draga moja Maša, gde ste bili do sada?
Zašto vas nisam sreo pre rata?
Pre rata sam išla u školu. A davno prije nisam bila ni rođena.
Jeste li vi moj otac?
Sine... Petruša...
Zdravo, Petre Aleksejeviču!
Zdravo!
Je li to sve što imaš?
Teško se je boriti sa punim kutijama.
Daj, ja ću poneti, teško je! -Neka, ja ću.
Daj meni! -Rekao sam da ću ga ja poneti.
Hoćemo li kroz grad ili prečicom?
Prečicom je bliže, znaš i sam.
Tamo prodaju krofne. Zato ne volim ići tuda.
Krofne? -Šta ti je, zar si kontuzovan?
Ne. -Zašto onda pitaš?
Semjon Jevsevič to stalno pita.
A ko je on? -Kako ko? Kontuzovani.
Kako ti je majka, Nastja? -Dobro je. Radi u fabrici.
Radi jutarnju smenu. Svakog dana dolazi da vidi da li si došao, a tebe nema.
Tražila je dva slobodna dana, ali joj je poslovođa rekao da nepotrebno gubi vreme čekajući te.
Javio si da dolaziš ali te nije bilo. -Poslovi, poslovi...
Sačekaj malo. Zabolelo me je koleno.
Koliko ordena si dobio?
Dva ordena i tri medalje.
Majka i ja smo mislili da ti više nije ostalo mesta na grudima od ordena.
I majka ima dve medalje. -Za šta?
Zaslužila je. Jesi li ubio mnogo fašista?
Mnogo. -Koliko?
Mnogo. Nisam brojao.
Ovde se prodaju krofne. Sada je zatvoreno. Večeras će otvoriti.
Majka će doneti kupone za hleb i ostalo sledovanje za sutra. Ja ću ići u nabavku.
I kupone za kerozin. Sutra je poslednji dan.
Treba doneti ugalj a ona je izgubila svoj džak.
Sada može da ga traži koliko hoće. Potreban nam je taj džak.
Nastja ne pušta nikoga u dvorište.
Svi nose vodu iz bunara i nivo je opao, a mi nemamo dovoljno dugačak konopac.
Ljuba, Ljuba... Ostavi posao. Vratio se tvoj Aleksej.
Ljoška? -Da. Ljoša se vratio.
Aljoša!
Mama, mama... -Nastjoša...
Prekini! Ona je još uvek mala. Ništa ne razume. Nastja, smiri se!
Ovo ti je otac! Naš otac.
Nastjoša...
Dosta. Otac je gladan. Daj mu nešto da pojede.
Dođi ovamo!
Šta hoćeš?
Požuri majko! Peć je spremna.
Moraš da požuriš.
Odmah ću, Petruša. Samo da stavim suvo grožđe. Otac ga odavno nije jeo.
Ma, jeste. I vojska ga dobija.
A ti, Nastja, zašto si se priljubila uz tu peć kao da si čips. Jesam li te tako učio?
Poslednji put te upozoravam. Sledeći put sledi šamar.
Zašto si takav prema Nastji? Otac vam se vratio a ti si dalje ljut.
Uzmi! Stavi svoju kecelju.
Daj! -Inače ćeš se umazati.
Hajde, hajde...
Maša...
Zašto stenješ, Aljoša?
Brinem se za tebe, a ti ništa ne govoriš.
A šta da kažem?
Kako živiš bez mene? Kako si?
Živi smo, Aljoša. Deca su retko bolesna, rastu... Vidiš i sam.
Deca? Otkud tebi deca, Maša?
Zadremao sam, Ljuba. Izvini.
Šta je bilo?
Nažalost, ja sam s njima kod kuće samo noću. Umeju da se brinu o sebi kao odrasli.
Ne znam koliko je to dobro, Aljoša.
Od sada ćemo živeti zajedno.
Videćemo šta je dobro a šta loše.
Ti ćeš biti u redu. Ja više ne znam šta je dobro a šta loše.
Sve je nekako drugacije.
Iako je sve isto. Kod vas nema ništa novo?
Ništa, Aljoša. Pregurali smo nekako.
Osim što smo se brinuli za tebe. Plašili smo se da se možda nećeš vratiti.
Mama, mama...
Nastja, šta je bilo? Plačeš zato što i mama plače?
Šta vam je? Ručak će se ohladiti. Sedajte za sto.
Dosta! Nema više plakanja.
Daj da ti otac naspe! -Tako...
Petruša, daj da ti otac naspe!
Mogu i sam.
Gde mi je odeća, Ljuba?
Tvoje stare stvari sada nosi Petruša.
Zimi sam ja nosila tvoje čizme.
Ugrejale su me kao i ti.
Dobro. Deci ne sme ništa da zafali.
Nisam žalila. Prodala sam krzneni kaput koji si mi kupio.
Kada se zaposlim, svima vama ću kupiti novu odeću.
Šta je bilo?
Ništa. Vrati si se pa sam srećna.
Šta to radiš, Pjotre? Jedeš mrvice? Jedi. Majka će ti dati još hleba ako si gladan..
Sve treba pojesti. To mi je dovoljno.
Boji se da će i Nastja jesti previše ako on to bude radio.
Hoću da vama ostane što više.
Čika Semjon Jevsevič će doći. Ovo sam ostavila za njega. On voli mamine pite.
Staviću ispod jastuka da se ne ohladi.
Ko je to Semjon?
Ne znam.
Dolazi ponekad. Nemci su mu ubili ženu decu
Zavoleo je našu decu. Ponekad dolazi da se igra s njima.
Uskoro će sneg. Majko, zatvori ventil na šporetu.
A ti oče, izađi napolje kada pušiš. Ovde se ne puši.
On je dobar čovek. Voli tvoju decu.
Nema potrebe da ih on voli. Ja ih volim.
Zašto bi neko voleo tuđu decu?
Ljuba! Jesam li te kontrolisao?
Radila si. Šta će ti taj Semjon?
Uzavrela ti je krv? -Šta to pričaš?
Šta je s tobom. Mislio sam da si drugačija a ti praviš budalu od mene.
Šta to pričaš, Ljoša? Brinula sam se o našoj deci.
Ništa im nije falilo.
Drugi su brinuli i o četvoro dece. I nije im bilo ništa gore nego našoj deci.
Pogledaj Petra. U šta se pretvorio? Razmišlja kao neki starac. Zaboravio je i da čita.
Shvatio je koliko je život težak. Za obrazovanje ima vremena.
On je dobar covek.
Voliš li ga? -Aljoša...
Odgovori mi iskreno. - Volim te. Nedostajao si mi.
Deca su bila sa mnom. On te ne može zameniti. Čekala sam te.
Ujutru nisam htela da se probudim.
Kakvu funkciju ima? Gde radi?
Dobavljač je u našoj fabrici. -Jasno. Znači, prevarant.
Nije prevarant. Cela porodica mu je poginula u Mogeljovu. Imao je troje dece.
Najstarija ćerka mu je već bila udata.
Nije bitno. Pronašao je drugu porodicu. Mladu ženu. Opet se skućio.
Pričao je deci kako se ti boriš i kako ti je teško.
Pitali su ga zašto to radiš a on im je odgovori da to radiš zato što si dobar.
Nikada me nije video. Zašto bi me hvalio?
Nikada te nije video. Možda je samo želeo da te deca ne zaborave.
Zašto, zašto Ljuba? Šta će mu to?
Da bi bio s tobom? Reci, šta će njemu sve to?
Ne znam. Možda je jednostavno dobar. Ljoša...
Glupa si, Ljuba. Ništa u životu nije besplatno.
Nije tražio ništa za uzvrat. Sve nam je sam donosio.
I belo brašno, i šećer, i slatkiše.
Pitao je da li može da nam dođe u goste.
Da se malo ugreje. A ja sam mu rekla da je kod nas hladno, da su drva mokra.
A on mi je odgovorio da je njemu toplo oko srca kada može da bude s mojom decom.
I ja sam se složila.
Videćeš ga, i...
Zašto se svađate kao mala deca? Ljudi vas gledaju.
A ti oče, nemoj tu da sediš. Treba naseći drva.
Uopšte nije kao deca njegovih godina. Nije imao detinjstvo.
Čekao te je.
Brinuo je da sve bude u redu.
Nastja je pocepala tvoju sliku kada je bila mala, a on je zalepio deo po deo.
On te voli.
Ide li u školu? -Ne.
Kada su ponovo otvorili školu, rešio je da ostane da se brine o kući.
Nastja je bila mala i neko je morao da se brine o njoj.
Nismo imali drugog izbora. Ja sam kriva.
Nisi ti kriva. Prokleti rat je
kriv za sve.
Znaš, gledao sam mrtve Nemce. Bili su siti i zadovoljni. Zašto su nas napali?
Uništili su nam živote. Zašto?
Ljoša... Ko ti je ta Maša?
Maša je jedna devojka iz naše jedinice.
Zajedno smo putovali vozom. Jedan od naših momaka je ostavio
sa stomakom. Ja sam je otpratio kući, predstavio se kao njen verenik...
Da bi sakrila sramotu od svojih tetki. Zato sam kasnio.
Više ništa nisi imao s njom?
Nisam, Ljubuška. Nisam. Ništa nije bilo, Ljubuška.
Otkud znaš kako se zove?
U snu si pričao sa mnom. Nazvao si me Maša.
Maša? -Da.
Idem seći drva sa sinom.
Pre dve godine je došla lisica. Živela je tu ispod ovih drva.
Lisica? -Zašto samo postavljaš pitanja kao kontuzovani Jevsevič?
Neki ljudi su dolazili ovamo s oružjem. Mama nije dozvolila da ga ubiju.
Treba iscepati ovaj panj. Ti uzmi neki drugi.
Ne diraj Maksima!
Gde je Maksim?
To je on. Ovo mu je glava. Zar ne vidiš?
Ispod zemlje mu je telo i noge. Živ je. Razgovara sa mnom.
Više nas nećeš napuštati? -Neću.
Hajdemo na posao. Tvoj Maksim za sada neka živi.
Napravili smo put. Semjon Jevsevič je počeo graditi ogradu.
Zašto niste završili? -Ti si se vratio. Ti ćeš je završiti.
Od kada dolazi kod nas? -Ko, Jevsevič?
Sada i ti zapitkuješ.
Oko dve godine. Semjon Jevsevič je stariji od tebe.
Pomaže nam.
Bog vam pomogao. -Šta vam donosi?
Donosi nam bombone, limunadu, haringe, šećer...
Nedavno je Nastji doneo čizme. Ali, nije pogodio broj. Izgledala je kao lutka u njima.
Gde to nosiš drva? Odnesi ih u ambar.
Zašto ne odeš da igraš fudbal? -Petja, dođi da igraš fudbal.
A ko će se brinuti o kući? Čika Pihto, ili žena s pištoljem?
Moraš u školu. Hteo si da postaneš pilot. Ne možeš biti pilot ako ne završiš školu.
To su gluposti. Zaposliću se kao ložač u kupatilu. Od plate ću da kupim majci čizme i kaput.
Stari joj je prekratak. Može da se prehladi.
U proleće ima bara. Noge su joj mokre pa kašlje.
Može da se razboli.
Snaći ćemo se i bez tvoje plate. Ja ću se zaposliti, a ti u školu.
Zašto si nezadovoljan. Zbog toga što sam kasnio?
Vratio si se i odmah naređuješ.
Idi u komandu da te evidentiraju.
Jaje ne uči kokošku. Ja sam ti otac i zato treba da ti naređujem.
Dobro došli Aleksej Aleksejevič. -Zinka.
Uzmi drva!
Zdravo!
Kako si lep!
Kao na plakatu za film.
Zar nisi dogurao do generala, lepotane?
Čudno mi je što me toliko hvališ.
Reći ću tvom Fjodoru.
Nećeš mu reći. -Zašto?
Moj Feđa je ubijen.
Kako to? Ljuba mi je pisala da se vraća kući.
Ubijen je dok se vraćao kući.
Na železničkoj stanici u Smolensku je otišao u toalet.
Lopovi su ga tamo ubili.
Otišla sam po njega, dovezla ga ovde i sahranila.
Je li Ljuba kod kuće?
Kod kuće je.
Jesi li mu rekla za Semjona?
Nastja mu je rekla.
Šta je rekao? -Ništa.
Kako ništa? Šta je rekao?
Pitao me je ko je on.
Mene bi moj Fjodor ubio bez pitanja.
Noću dolazi kod mene.
Čini mi se kao da je sa mnom u krevetu.
Zina, idi u crkvu. -Ali, ja sam bila komsomolka.
I ja sam bila. Ali, pošto mi nisu stizala pisma od Aljoše, i ja sam počela da odlazim u crkvu.
Moram u prodavnicu da bi sutra imala više vremena.
Šta misliš, hoće li me pustiti? -Gde ćeš ići? Idemo, i ja moram da idem.
Ja idem u prodavnicu. Sve sam ostavila tamo gde je i bilo.
Idem ja, Stići ćeš me.
Ljuba, i ja moram u komandu.
Možeš i sutra, zašto žuriš? Petruša zagreva vodu za kupanje.
Ne, ići ću danas.
Ljoha... Ti si, Ljoha.
Kolja... Zdravo! -Zdravo!
Što si nakačio to ordenje?
Ma pusti... -Heroj... A mene su demobilisali.
Zašto? -Mene su demobilisali.
Odsekao sam desni kažiprst. Ne mogu da pucam.
A ja mogu da pucam i levom rukom. Razumeš?
U komesarijatu su mi rekli:
''Ti si dezerter.'' Hteli su da me streljaju. Razumeš?
Zašto da me streljaju, razumeš?
Kako da me streljaju kada ja mogu da stavim bombu u usta?
Mogu iz aviona da bacam bombe. Razumeš?
Mogu na bunker da krenem. Razumeš? Da ga sam uništim. Razumeš ti mene?
Ako me streljaju, šta će s mojim zubima?
Gde će da ih stave? Razumeš? Zubi su samo moji.
Anja!
Aljoša, Aljoška... Zdravo, dobrodošao.
Oh, Anjuta...
Tebe kao da je rat zaobišao, Anjuta?
Šta to pričaš? -Lepša si nego ikad.
Idemo do Haritona. Je li tako Ljoša? -Ne možete sada do Haritona.
Boli ga grlo i ima temperaturu.
Valja se od bolova. -Razumeš?
Mi ćemo ga izlečiti. -Znaš šta, Nikolaj?
Ostavi ti pijanduro Haritona na miru! Je li ti to jasno?
Koliko puta sam ti rekla da nije baš najboljeg zdravlja od kada je bio ranjen.
Da malo proslavimo. Aleksej se vratio... -Svakog dana se neko vraća.
Rekla sam ti da nećeš dobiti ni gram alkohola. Odlazi!
Rekla sam, ni gram. -Hajde, samo malo.
Jesi li razumeo? Ni gram! -Samo malo...
Ni malo, ni mnogo. Odlazi! -Anja! -Dolazim!
Anjuta... -Šta je?
Šta ti je? Vampiri su okolo.
Ko te je uvredio?
Lepotice. Znaš da ću ga izgristi ako ne dobijem.
Odlazi!
Odlazi! Nestani!
Anđele, daj mi malo! -Anđele, anđele... Teško ti je bez pića?
Da, teško mi je. -Evo ti, na!
Anja! -Dolazim.
Žaba.
Zdravo!
Ovde imam trinaest raketa. Sve ću ispaliti u Anjutu. Kučka!
Kakav će to biti vatromet. -Idemo! -Gde, gde?
Kako je poginuo? -Na stanici. Zbog tabakere.
Zlatne... Đavo je odneo.
Vozač kamiona je rekao.
Feđka je otišao da obavi nuždu. Pošto ga nije bilo, otišao je da ga traži.
Sedeo je ubijen... ...na WC šolji s ordenima na grudima.
Nisu pronašli nikakve tragove.
Rat je završio kao heroj. Idioti su ka mučki ubili kada se vtraćao kući.
Zinka samo što nije digla ruku na sebe.
Neka ga čuvaju anđeli na nebu.
A, kako si mi ti kapetane? Kako se navikavaš?
Nekako mi je sve čudno. -Kako čudno?
Dom je moj. Sve ostalo kao da nije moje.
Šta ćeš... Sipaj! Nalij još po jednu! Za povratak!
Šta je bilo... borci? Ipak ste se ušunjali.
Anjuta... -Šta? Šta Anjuta? Ne, ne, ne...
Dosta! Njemu je dovoljno.
Anja! -Šta Anja?
Treba li opet da ga vučem na svojim leđima kući?
Brinem i za tebe, budalo.
Znam kako ti brineš za sve muškarce.
Pazi šta pričaš, Kolja! -Dobro...
Nije lepo da pričaš ovako, Nikolaj. -Dobro...
Znamo mi kakvih ti problema imaš kod kuće.
Zaveži! Začepi prokletu gubicu!
Zašto? Svi znaju da se njegova Ljubka vucara s onim snabdevačem iz fabrike.
Ne slušaj ga! Ljoša, molim te... -Pusti me! -Ne slušaj ga.
Ljoša, ne slušaj gada. Zavidi ti.
Gde ti je majka?
U fabrici. Šta se dogodilo?
Nešto se dogodilo, ali to nije tvoja problem.
Idem po sapun. Rekli su da će danas stići.
Dođi kod mene, kćeri. Ne boj se. Ja sam ti otac.
Ti nisi moj otac. Ti si stranac.
A, ko je onda tvoj otac?
To sam ja. Daj prst!
Mama, Petruša... A, ova mala si ti.
A, ovo sam ja.
Ja jesam taj.
Zaboravila si me, zaboravila.
Šta je to? -Medalje.
Za zasluge... -Ovo je Staljin. Josif Visarionovič.
A ovo je orden Crvene armije. Za zasluge u odbrani domovine.
Naše sovjetske domovine.
Šta ti je ovo? -To su naočare Semjona Jevsejeviča.
On mi čita knjige, a s Petrušom igra šah.
Igra li se i s mamom? -Njoj ne čita knjige. Donosi joj hranu.
Gde si krenula? -Tamo!
Beži nazad u kuću!
Imaju ljudi pravo. Žena ima mnogo, ali je supruga samo jedna.
Voliš li ga? -Koga?
Semjona Jevseviča.
Tebe volim, Aljoša. Njemu je poginula cela porodica u Mogeljevu.
Dva sina i tek udata ćerka. Srce mu se slomilo. Razumi ga.
Šta ja to treba da razumem? -Tiše, deca spavaju.
Kakve veze
…